Dugogodišnji narativ o sukobu u srednjoj Bosni, koji je desetljećima služio kao alat za sustavnu sotonizaciju hrvatskog naroda i opravdanje upitnih, politički motiviranih presuda pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), doživio je potpuni slom u iscrpnim analizama američkog vojnog povjesničara dr. Charlesa R. Shradera. Njegova studija “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (1992.–1994.)” ne bavi se političkim nagađanjima niti sterilnim interpretacijama, već se oslanja na hladne vojne činjenice, preciznu analizu logistike i egzaktan omjer snaga. Ovi podaci nepobitno dokazuju da rat nije započeo HVO, već Armija BiH, provodeći brutalnu stratešku ofenzivu prema unaprijed osmišljenom i koordiniranom planu koji je u sarajevskom vrhu usvojen još krajem 1992. godine.

Strategija izdaje: Pad Jajca kao operativni okidač agresije

Prema Shraderovim nalazima, ključna odluka o općem napadu na Hrvate donesena je u najužem muslimanskom političkom i vojnom vrhu odmah nakon pada Jajca u listopadu 1992. godine. Umjesto da pregrupiraju snage za borbu protiv srpskog agresora, sarajevsko je vodstvo, predvođeno Alijom Izetbegovićem, pragmatično zaključilo da su Hrvati u srednjoj Bosni znatno “slabija meta” čiji se teritorij može lakše zaposjesti i etnički očistiti. Pad Jajca tako je poslužio kao savršen operativni paravan za masovno premještanje postrojbi i stvaranje nepodnošljivog demografskog pritiska. Izbjeglički valovi su planski i nasilno usmjeravani isključivo u hrvatska područja kako bi se nasilno promijenila etnička slika i stvorilo opravdanje za ono što će uslijediti – totalni napad na Lašvansku dolinu.

Vojna logika koju Shrader iznosi u svojoj knjizi je neumoljiva: Hrvati, koji su se nalazili u stanju kronične brojčane i materijalne inferiornosti, vodili su isključivo ono što američka doktrina naziva “aktivna obrana”. Osnovno vojno pravilo nalaže da strana koja planira agresiju nikada ne dopušta da joj se operativne baze i enklave ispresijecaju i dovedu u stanje potpune opsade. Upravo se to dogodilo HVO-u već u siječnju 1993. godine kod Kaćuna, kada je Armija BiH planski presjekla vitalnu komunikaciju Kiseljak – Busovača. To nije bio incident, već početak realizacije plana o uništenju hrvatskog faktora u Bosni radi osiguravanja izlaza na more.

Strateški cilj sarajevske agresije bio je ovladavanje ključnim resursima namjenske industrije bivše države. Primarni operativni ciljevi ofenzive bili su tvornica “Bratstvo” u Novom Travniku (teško topništvo) i tvornica “Slobodan Princip Seljo” (Vitezit) u Vitezu. Vitezit je bio jedina tvornica u regiji sposobna za masovnu proizvodnju vitezita i specijalnih eksploziva bez kojih je oružje Armije BiH bilo neupotrebljivo. Siloviti napadi na Busovaču i Vitez bili su dobro isplanirani pokušaji vojnog ovladavanja ovim resursima, pri čemu su hrvatska sela tretirana isključivo kao biološka prepreka koju je bilo nužno ukloniti masakrima.

Ideološka signatura: Džihad, ritualna ubojstva i globalna cenzura

Shrader razobličuje najmračniju stranu sukoba – sustavnu manipulaciju i medijsku blokadu istine iza koje je stajao snažan muslimanski lobi. Dok su mreže poput Al Jazeere (katarske državne televizije) i PR agencije unajmljene petrodolarima u New Yorku i Parizu prodavali priču o “nenaoružanoj žrtvi”, na terenu se provodio najbrutalniji džihadistički teror financiran iz Irana i zemalja Zaljeva.

Najteži zločini uključivali su djelovanje odreda “El Mudžahid” i ritualna odsijecanja glava hrvatskim vojnicima i civilima – praksu koja je identična onoj koju danas provode skupine poput Hamasa. Najeziviji primjer je selo Dusina, gdje je zapovjedniku HVO-a Zvonku Rajiću pred očima supruge izvađeno srce. Snimke odsječenih glava hrvatskih branitelja svjesno su spriječene da dođu do javnosti u Parizu, Londonu ili New Yorku. Velike medijske kuće poput BBC-ja i CNN-a, pod utjecajem naftnog lobija, svjesno su cenzurirale ove barbarske dokaze kako bi očuvale lažni narativ o “demokratskoj” Armiji BiH. Shraderov rad dokazuje da su isti radikalni elementi koji se i danas nalaze u Bosni bili strateško oruđe Sarajeva za etničko čišćenje Hrvata.

Obrana opstanka protiv nadmoćne sile i laži

Charles R. Shrader svojom analizom vraća moralno dostojanstvo braniteljima srednje Bosne koji su bili žrtve dvostruke agresije – vojne na terenu i medijske u svijetu. Njegova istraživanja potvrđuju da Hrvati u Lašvanskoj, Lepeničkoj i Enklavi Žepče nisu bili nikakvi agresori, već narod u tragičnom okruženju koji se borio isključivo za goli fizički opstanak. Istina o Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini polako ruši zidove laži i ideoloških manipulacija građene desetljećima krvlju hrvatskih branitelja.

Autor: Hrvatski Kanal