Bez JNA i srpske vojske Ratko Mladić bi mogao biti samo kvartovski davitelj mačaka

Obavještajci su zločinca pretvarali u velikog vojskovođu

IZVOR: Višnja Starešina

U vašoj ulici vjerojatno postoji netko tko je jednak ili čak okrutniji sadist nego što je bio Ratko Mladić. Vjerojatno postoji i netko tko je doživio slične ili čak veće obiteljske tragedije nego što ih je doživio Mladić. Pa ipak taj vaš ulični, anonimni “mladić” nije kombinacijom pokolja, prijetnji i vojne nadmoći, od Hrvata etnički očistio dalmatinsko zaleđe, došavši s JNA/srpskom vojskom pred vrata Zadra, Šibenika i Splita. Nije ognjem i mačem od Hrvata i Muslimana/Bošnjaka etnički očistio zapadnu Bosnu, osobito prijedorsku i banjolučku regiju. Nije nakon osvajanja Srebrenice naredio likvidaciju svih vojno sposobnih zarobljenih muškaraca, kako bi trajno očistio zapadnu obalu Drine od muslimanskog stanovništva. Taj vaš ulični anonimni “mladić” vjerojatno nije nikoga ubio. Možda je tek, skriven mrakom, dvaput provjerivši da ga nitko ne vidi, udavio susjedovu mačku, zato što naprosto ne voli mačke. Ratko Mladić nije postao jedan od najbrutalnijih zločinaca našeg doba zato što mu je narav takva. Niti zato što su ga stvarne ili izmišljene obiteljske tragedije na to motivirale.

Sadist prema podčinjenima

Ratko Mladić postao je metafora za ratni zločin i genocid zato što je kao pukovnik JNA izabran da bude jedan od njezinih izvršitelja ostvarivanja projekta velike Srbije (ili smanjene Jugoslavije) ratnim sredstvima. Njegov karakterni i psihološki profil – neupitna poslušnost nadređenima, brutalnost u provedbi naređenja nesputana osobnom savješću, sadizam prema podčinjenima i slabijima – izvjesno su pridonijeli da upravo on u ljeto 1991. bude izabran za ključnu osobu JNA u projektu pokoravanja Hrvatske na jednoj od ključnih točaka tog projekta – u središtu srpske pobune u Kninu. Najprije kao zamjenik zapovjednika, a potom i službeni zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Daljnja promaknuća u činovima (general) i pozicijama (zapovjednik vojske Republike Srpske) nije zaradio vojnim uspjesima. Naprotiv, vojno je bio neuspješan. Nije uspio ostvariti glavne srpske ciljeve – pokoriti i postupno očistiti Hrvate iz Dalmacije izbijanjem JNA/de facto srpske vojske na Jadran kod Zadra, Šibenika i Splita. Promaknuća je zaradio poslušnošću nadređenoj mu beogradskoj komandi i brutalnošću bez emocija u provedbi njezinih naređenja za etnički čišćenje prostora dalmatinskog zaleđa od Hrvata. To su bile i presudne kvalifikacije za njegovu buduću ulogu u ratu u BiH, koja je kulminirala genocidom u Srebrenici. Ukratko, sve ono što Ratka Mladića čini povijesno (po zlu) poznatim – i u Hrvatskoj 1991. i u BiH od 1992. do 1995. i u skrivanju od Haaškog suda od 1995. do 2011. i u stvaranju mita o velikom srpskom vojskovođi – postigao je zahvaljujući JNA, njezinoj sljednici Vojsci Srbije i njihovim obavještajnim službama. Bez njih bi Ratko Mladić bio tek jedan od anonimnih kvartovskih davitelja mačaka, pod okriljem mraka.

I sve ono što nakon njegove smrti u UN-ovu zatvoru u Haagu gledate, slušate i čitate ovih dana, a zaobilazi Ratka Mladića kao dio sustava JNA, i kasnije Vojske Srbije, tu ključnu činjenicu za objašnjavanje njegovih zločina, samo je nastavak širenja (veliko)srpskog narativa u hrvatskom javnom prostoru. Bilo nenamjerno, u funkciji korisnih idiota. Bilo po zadatku. Pojava nije nova. Od samog početka Mladićeva ratnog djelovanja uz njega su plasirane priče koje odvlače pozornost od velikosrpskog projekta, genocidnog u svojoj biti i od JNA/Vojske Srbije kao njegova ključnog izvršitelja. Jedna od početnih je bila priča kako se osvećuje zbog oca kojeg su ubili ustaše, kao i velik dio obitelji.

Otac – amnestirani četnik?

Otac Neđo Mladić poginuo je u proljeće 1945. od granate, prema iskazu samog Ratka Mladića, kao pripadnik partizanskih postrojbi, najvjerojatnije jedan od amnestiranih četnika koji su u jesen i u proljeće 1945. masovno prelazili u partizane. Posljednjih se dana plasiraju priče kako je sustavni srebrenički pokolj rezultat njegova psihičkog rastrojstva nakon samoubojstva kćeri Ane.

U vrijeme kćerina samoubojstva Ratko Mladić već je odradio dvije trećine svog zločinačkog ratnog puta. Kako to da ga tragični kraj kćeri nije naveo na neposlušnost političkoj direktivi i odbijanje izdavanja zapovijedi za pokolj u Srebrenici? U vrijeme najkrvavijih srpskih osvajanja u BiH i odbijanja bilo kakvog mirovnog rješenja, srpske su službe plasirale priče o Mladiću kao nespretnom “švaleru” koji je u Grčkoj neuspješno pokušavao preko hotelskog balkona ući u sobu svojoj prevoditeljici…

U stvarnosti bio je to uvijek isti, narodski rečeno, “komad budale”, čija je pamet cijelo vrijeme rata, od Knina i Kijeva u Hrvatskoj do Srebrenice u BiH, bila dislocirana: u beogradskom generalštabu i kod njegova osobnog “bezbednjaka”, generala Zdravka Tolimira. Izvršavao je ono što su njegova beogradska komanda i nadređena joj politika od njega tražile. A njihove su obavještajne službe od njega pravile velikog ratnog vojskovođu dok je na suprotnoj strani imao nenaoružane i razoružane.

Skrivale su ga od Haaškog suda sve do 2011., dok nisu od Beograda i Srbije otklonile sudsku odgovornost za ratne zločine. Od njega prave mit vojskovođe i heroja u sklopu nastavka projekta, u obliku srpskog sveta. One su i danas sigurnosna ugroza koja traje. A Mladić i “mladići” su projektna potrošna roba.

Autor: Hrvatski Kanal