Razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala i branjena moderna hrvatska država nemoguće je bez potpunog uvida u vojno-političke i diplomatske procese koji su prethodili otvorenoj agresiji 1991. godine. Početak Domovinskog rata često se u javnosti promatra kroz prizmu samih oružanih sukoba na terenu, no ključna predpredijeljenost obrambenog položaja Hrvatske dogodila se znatno ranije, kroz sustavno i dvostruko razoružavanje hrvatskoga naroda. Prva faza izvedena je unutar samog sustava u Zagrebu u svibnju 1990. godine, dok je druga faza zapečaćena odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku u rujnu 1991. godine.

Dok su se na terenu već jasno uspostavljale linije buduće okupacije, a velikosrpska politička opcija u Beogradu otvoreno stavljala vojni aparat bivše države u službu svojih ekspanzionističkih ciljeva, Hrvatska je dovedena u situaciju da se protiv četvrte vojne sile u Europi mora boriti bez osnovnih obrambenih kapaciteta.

---

Svibanj 1990.: Operacija razoružanja vlastitog naroda

Svega nekoliko dana prije nego što je 30. svibnja 1990. godine konstituiran prvi višestranački, demokratski izabrani Hrvatski sabor, zapovjedništvo Zagrebačke vojne oblasti JNA izdalo je zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane (TO) SR Hrvatske i njegovu hitnom prebacivanju u skladišta pod izravnim nadzorom vojske.

Tadašnje republičko vodstvo Saveza komunista Hrvatske na čelu s Ivicom Račanom nije pružilo nikakav službeni, politički niti pravni otpor toj naredbi. Bez borbe, bez prosvjeda i bez pokušaja osporavanja zakonske utemeljenosti takvog poteza, iz skladišta diljem Hrvatske povučeno je kompletno naoružanje namijenjeno za opremanje obrambenih snaga od 200.000 do 240.000 ljudi.

Radi se o stotinama tisuća komada pješačkog naoružanja, lakog i teškog topništva, protuoklopnih sredstava, prateće opreme i streljiva. Važno je naglasiti da to nije bilo “darovano” oružje JNA, već imovina koja je desetljećima kupovana, skladištena i održavana izravnim novčanim sredstvima hrvatskih općina, lokalnih poduzeća i građana. Predajom tog arsenala u ruke JNA, hrvatske su općine preko noći ostale bez ikakve mogućnosti za organizirani otpor, čime je Beogradu osigurana ogromna početna taktička i strateška prednost.

Mreža utjecaja i “sljepoća” komunističkih kadrova

Predaja oružja nije bila samo tehnički manevar ili iznenadna vojna operacija, već izravna posljedica višedesetljetne strukture vlasti i odanosti saveznom centru unutar partijskih i diplomatskih aparata tog vremena.

• Odanost jugoslavenskom okviru: Značajan dio komunističke nomenklature u Zagrebu slijepo je ustrajao na očuvanju federacije ili konfederacije, potpuno ignorirajući činjenicu da se JNA već odavno transformirala iz “zajedničke oružane sile” u izravni instrument politike Slobodana Miloševića.

• Uloga diplomatskog aparata u New Yorku: Ključnu ulogu na međunarodnoj sceni odigrao je Budimir Lončar, tadašnji savezni sekretar za vanjske poslove SFRJ. On je na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a izravno lobirao i pogurao donošenje odluke o blokadi, prikazujući agresiju na Hrvatsku kao unutrašnje pitanje koje se treba rješavati uskraćivanjem oružja svim stranama.

• Izgovori o uvođenju izvanrednog stanja: Službeno opravdanje koje se godinama koristilo za popuštanje pred zahtjevima JNA bio je navodni strah od vojne intervencije i želja da se omogući mirna predaja vlasti novoizabranoj demokratskoj većini. Međutim, cijena tog prividnog “mira” bila je potpuno ogoljenje obrambenog sustava uoči nadolazećeg rata.

• Kontinuitet i izostanak lustracije: Mnogi akteri, operativci i direktori iz nekadašnjeg komunističkog aparata u mjesecima koji su uslijedili jednostavno su zamijenili stranačke knjižice i preplavili novostvorene državne i gospodarske strukture. Time je onemogućeno temeljito preispitivanje odgovornosti za odluke iz svibnja 1990., dok je stara mreža utjecaja zadržala poluge u mnogim segmentima društva.

---

25. rujna 1991.: Rezolucija 713 i pečat međunarodne zajednice

Kada je u ljeto i jesen 1991. godine agresija JNA i paravojnih postrojbi prerasla u otvoreni rat uništenja, hrvatske su se obrambene snage našle u izuzetno teškom položaju. Naoružavanje se odvijalo kroz teške improvizacije, tajne kanale nabave iz inozemstva te napadačke akcije na vojarne i skladišta JNA diljem Hrvatske u sklopu takozvane “Bitke za vojarne”.

Međutim, na današnji dan, 25. rujna 1991. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713, kojom je uveden opći i potpuni embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme na području cijele bivše Jugoslavije.

Iako je u diplomatskim krugovima ova mjera predstavljena kao neutralan pokušaj zaustavljanja daljnje eskalacije sukoba i prolijevanja krvi, njezine su praktične posljedice bile izrazito štetne po Hrvatsku:

• Trajna asimetrija na terenu: JNA je već posjedovala cjelokupni arsenal bivše države – stotine zrakoplova, tenkova, brodova te skladišta pretrpana streljivom. Embargo njoj nije oduzeo ništa, dok je Hrvatskoj onemogućio bilo kakvu legalnu nabavu.

• Kršenje prava na samoobranu: Odlukom UN-a izravno je narušeno temeljno načelo zapisano u članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda, koje svakoj priznatoj ili državi u nastajanju jamči prirodno pravo na pojedinačnu ili zajedničku samoobranu od oružanog napada.

• Zatvaranje povijesnog kruga: Rezolucija 713 pravno je zabetonirala stanje stvoreno u svibnju 1990. godine. Ono što su komunistički kadrovi započeli unutar države razoružanjem Teritorijalne obrane, jugoslavenski diplomatski aparat predvođen Lončarom i međunarodna zajednica potvrdili su i zapečatili s vanjske strane.

Spajanjem ovih dvaju događaja stvoren je obruč koji je hrvatski narod primorao da svoju slobodu i samostalnost plaća znatno većim žrtvama, oslanjajući se isključivo na vlastitu hrabrost, snalažljivost i otpor unatoč svim nametnutim blokadama.

Autor: Hrvatski Kanal