OTVORENI UPIT MINISTRU ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I MLADIH, prof. dr. sc. RADOVANU FUCHSU: Je li javno ponižavanje građana postalo prihvatljiv pedagoški standard?

GDJE ZAVRŠAVA PRIVATNO MIŠLJENJE, A POČINJE ODGOVORNOST OSOBE KOJA OBRAZUJE DJECU?

Poštovani ministre Fuchs, poštovano Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih,

obraćamo vam se kao djeca i unuci hrvatskih branitelja. Ne kao povjesničari, političari ni vlasnici dovoljnog broja diploma da bismo, prema nekim javno iskazanim kriterijima, uopće zaslužili pravo na mišljenje. Mi smo samo djeca i unuci ljudi koji su početkom devedesetih napustili svoje obitelji, radna mjesta i svakodnevni život te otišli braniti državu koja je bila napadnuta.

Neki su se vratili, neki nisu. Neki su se vratili bez dijela zdravlja, bez prijatelja, s dijagnozama o kojima se tada nije govorilo i s uspomenama koje nisu mogli ostaviti na bojištu. Njihova djeca odrasla su uz njihovu šutnju, posljedice rata i rečenicu da je sve vrijedilo jer ćemo mi živjeti u slobodnoj Hrvatskoj. I doista živimo u slobodnoj državi.

Toliko slobodnoj da Renata Kolombo, po struci profesorica hrvatskoga jezika i zaposlenica odgojno-obrazovnog sustava, može javno odlučivati koji je hrvatski branitelj dovoljno “prav”, a koji je, prema njezinoj ideološkoj procjeni, tek čovjek u “fašističkoj odori”.

VIDEO:

Granica privatnog i javnog djelovanja

Ne govorimo o privatnim porukama, zatvorenim grupama ni sadržaju do kojeg se došlo zadiranjem u nečiju privatnost. Govorimo o objavama koje je Renata Kolombo sama učinila javno dostupnima, pod vlastitim imenom i prezimenom, na profilu koji mogu otvoriti učenici, roditelji, kolege i svaki građanin s minimumom informatičke pismenosti.

Pročitali smo ono što je ona sama odlučila pokazati javnosti. Osobno mišljenje ostaje osobnim po svojem autoru, ali onoga trenutka kada je svjesno objavljeno neograničenom broju ljudi, način njegova izražavanja postaje podložan javnoj, etičkoj i profesionalnoj procjeni, posebno kada je riječ o osobi kojoj je povjeren neposredan rad s djecom.

Status HOS-a i zakonski okviri Republike Hrvatske

U javnoj raspravi profesorici Renati Kolombo više je puta postavljeno jednostavno pitanje: jesu li poginuli pripadnici HOS-a hrvatski branitelji? Odgovor je izostajao, selio se u raspravu o ideologiji, simbolima, vodstvu postrojbe, ustaštvu, NDH i svemu ostalome, samo ne prema jednostavnoj činjenici da je riječ o ljudima koji su 1991. godine sudjelovali u obrani Republike Hrvatske.

Kada je na fotografiji pokazana odora poginulog Žarka Manjkasa Crvenkape, pronađena zajedno s njegovim posmrtnim ostacima u masovnoj grobnici, javnosti je objašnjeno kako se na njoj vidi pripadnik postrojbe koja je “baštinila tradiciju ustaškog pokreta”. Izgleda da ni smrt u obrani Hrvatske nije dovoljna da bi čovjek bez ideološke fusnote bio nazvan hrvatskim braniteljem.

Morao je, očito, prije pogibije položiti još jedan ispit. Ne vojni, ne ispit hrabrosti, ne ispit žrtve, već ispit političke prihvatljivosti koji mu se polaže više od 30 godina nakon smrti. Možda je trebao ustati iz masovne grobnice, objasniti svoja uvjerenja, priložiti potvrdu o ideološkoj podobnosti i tek tada zatražiti dopuštenje da ga se nazove onime što prema zakonima Republike Hrvatske jest, hrvatskim braniteljem.

Pitamo vas, jesu li i zakoni Republike Hrvatske ideološki neobrazovani?

Hrvatski pravni poredak pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga izrijekom ubraja među pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske koji, uz ispunjene zakonske uvjete, imaju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. To nije političko mišljenje, nego tekst članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.

Možemo raspravljati o pojedincima, njihovim stavovima, kasnijem ponašanju i odgovornosti, ali jedno je kritizirati konkretno ponašanje konkretne osobe, a nešto sasvim drugo koristiti ideološku etiketu kako bi se kolektivno obezvrijedili ljudi koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, uključujući one koji se više ne mogu braniti sami.

Dvostruki kriteriji i pedagoški standardi u školama

A upravo se tu dolazi do pitanja koje upućujemo Ministarstvu. Ne pitamo vas smije li Renata Kolombo imati političko mišljenje. Naravno da smije. To je jedno od prava za koje su se naši roditelji i “didovi” borili. Ne pitamo vas mora li voljeti neku postrojbu, pjevača, stranku, zastavu, mural ili bilo koji dio hrvatske političke i društvene scene. Naravno da ne mora. I za to su se naši roditelji i “didovi” borili.

Pitamo nešto mnogo ozbiljnije: smatra li Ministarstvo da je za rad s djecom primjerena osoba koja u javnoj komunikaciji ljude procjenjuje prema njihovoj ideološkoj pripadnosti, obrazovanju, društvenom statusu, izgledu ili sposobnosti izražavanja? Osoba po struci profesorica hrvatskoga jezika koja bi trebala razumjeti kulturu dijaloga.

Od osobe po struci profesorice hrvatskoga jezika, kojoj je javni obrazovni sustav povjerio neposredan rad s djecom, očekujemo da razumije snagu javne riječi, razlikuje argument od uvrede i poštuje dostojanstvo sugovornika. Zato posebno zabrinjava kada takva osoba u javnim raspravama zauzima poziciju intelektualne nadmoći, ismijava nečije obrazovanje, godine školovanja, izgled ili fizičke nedostatke te se prema sugovornicima odnosi kao prema ljudima koji su samim time manje vrijedni, jer očito postoje građani čije se mišljenje može odbaciti već prema tome koliko imaju zuba, koliko su dugo išli u školu ili koliko se gramatički pravilno izražavaju na Facebooku. Divan pedagoški kriterij.

Dijete koje ima teškoće u govoru, učenju ili pisanju tada bi se s pravom moglo zapitati hoće li jednoga dana i ono postati predmet javne poruge osobe iz obrazovnog sustava koja radi s djecom. Dijete roditelja koji nema fakultet moglo bi se pitati vrijedi li njegov otac ili majka manje. Dijete samohrane majke koja radi kao čistačica i ne može mu priuštiti više školovanje.

A dijete hrvatskog branitelja moglo bi se pitati hoće li se prije procjene njegova rada provjeravati u kojoj je postrojbi bio njegov otac ili “did” i smatra li ga osoba koja s njim radi dovoljno “pravim”.

Ako učenike upozoravamo i pedagoški obrađujemo zbog ismijavanja tuđeg izgleda, teškoća, obitelji ili obrazovanja, dok zaposlenicima obrazovnog sustava isto ponašanje toleriramo kao političku duhovitost, tada nemamo pedagoški standard. Imamo dvostruki kriterij.

Sigurnost djece i omalovažavanje nacionalnih simbola

Što će biti kada u učionicu uđe dijete HOS-ovca ili pripadnika bilo koje druge brigade? Zamislimo učenika čiji je otac ili djed bio hrvatski branitelj, pripadnik Hrvatske vojske, policije, HOS-a ili druge postrojbe koja je sudjelovala u obrani Hrvatske. Dijete koje kod kuće čuva njegovu fotografiju. Dijete koje zna da se otac vratio ranjen ili da se djed nikada nije vratio.

Dijete koje zatim na javnom profilu osobe koja radi u njegovoj školi čita da je odora poput njegove bila “ustaška”, da su simboli njegova oca ili djeda fašistički i da je važnije što ta osoba pretpostavlja o njegovu ideološkom identitetu nego činjenica da je branio Hrvatsku. Hoće li se to dijete u učionici u kojoj ona radi osjećati sigurno? Hoće li vjerovati da će se prema njemu postupati nepristrano? Hoće li se usuditi govoriti o svojoj obitelji ili će naučiti da je najbolje šutjeti jer osoba koja s njim radi ima više škole, više društvenog utjecaja i, pretpostavljamo, dovoljan broj zuba za sudjelovanje u javnoj raspravi?

Upravo je to PROBLEM. Nije riječ samo o politici. Riječ je o odnosu između djelatnika škole i učenika te o povjerenju koje roditelji moraju imati u osobe kojima svakodnevno povjeravaju svoju djecu.

Posebno zabrinjava i objavljivanje ilustracije na kojoj pas obavlja nuždu na motivu hrvatske trobojnice sa šahiranim hrvatskim grbom, uz političku poruku usmjerenu protiv stanovnika određenog riječkog naselja.

Kako bismo unaprijed spriječili očekivano skretanje rasprave, na prikazu se nalazi povijesna inačica hrvatskoga grba s početnim bijelim poljem. U odluci Jž-1553/2019-2 Visoki prekršajni sud zaključio je da se takav grb sam po sebi ne može smatrati ustaškim obilježjem niti se njegovom uporabom bez drugih okolnosti automatski evocira NDH. HAZU je 2025. također utvrdila da su hrvatski povijesni grbovi s početnim bijelim i crvenim poljem stoljećima usporedno korišteni.

Službeni grb Republike Hrvatske danas je zakonom propisan s početnim crvenim poljem, ali povijesna inačica s početnim bijelim poljem zbog toga NE POSTAJE ustaški simbol. Drugim riječima, prvo bijelo polje nije izlaz iz ove rasprave.

Na ilustraciji je nedvojbeno korišten motiv hrvatskoga nacionalnog simbola kako bi se prikazalo da pas na njemu obavlja veliku nuždu. Možda je to, prema mjerilima autorice, samo politička satira. Možda je ponižavanje hrvatske trobojnice i grba vrhunac progresivne duhovitosti koji djeca i roditelji s nedovoljnim brojem godina školovanja jednostavno ne razumiju, ali nama, djeci ljudi koji su pod tim obilježjima odlazili na bojište, nije smiješno.

Ne zato što tražimo zabranu mišljenja, nego zato što se pitamo kakvu poruku takva osoba prenosi djeci o simbolima države u kojoj žive i čiji je obrazovni sustav financiran javnim sredstvima.

VIDEO:

Odgovornost javno financiranog sustava

I ponovno: Renata Kolombo ima pravo kritizirati vlast, državu, Crkvu, političke stranke, braniteljske udruge i svaki društveni fenomen, ali postoji razlika između kritike i javnog poniženja. Baš kao što postoji razlika između obrazovanja i oholosti.

Vjerojatno će se na sve odgovoriti riječima “sloboda govora”. I mi podržavamo slobodu govora. Za nju su se, između ostaloga, borili i naši roditelji, ali sloboda govora ne znači da svaka javno izgovorena riječ mora ostati bez profesionalne, etičke i društvene procjene.

Odgojno-obrazovni radnik ima pravo na privatni život i političke stavove. Međutim, kada pod svojim stvarnim imenom javno povezuje profesionalni identitet sa svojim objavama, sudjeluje u medijskim raspravama i komunicira na način vidljiv učenicima, roditeljima i cijeloj javnosti, tada se opravdano postavlja pitanje utječe li takvo ponašanje na povjerenje potrebno za rad s djecom.

Ne tražimo politički progon, ne tražimo zabranu mišljenja, ne tražimo da Ministarstvo određuje tko smije biti lijevo, desno, liberalan, konzervativan, vjernik ili ateist. Tražimo da utvrdi postoji li granica ispod koje javno ponašanje zaposlenika obrazovnog sustava više nije pitanje političkogstava, nego pitanje profesionalne odgovornosti.

Mi, djeca hrvatskih branitelja, danas smo radnici, obrtnici, poduzetnici i zaposlenici privatnog sektora, svakoga dana odlazimo na posao, otvaramo svoje obrte i tvrtke, stvaramo vrijednost, isplaćujemo plaće, izdajemo račune te plaćamo poreze i doprinose, a neki od nas se i dalje školuju.

Od javnih prihoda koje svojim radom pune građani, financiraju se državne institucije, a iz javnih sredstava financiraju se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, plaća ministra kojemu se obraćamo i radna mjesta zaposlenika javnog odgojno-obrazovnog sustava, među kojima je i radno mjesto Renate Kolombo.

Ne plaćamo ih da misle kao mi, ne kupujemo njihovu političku poslušnost, ne određujemo kako će glasati i ne očekujemo da dijele naš svjetonazor. Demokracija, zar ne? Financiramo javni sustav kako bi radio profesionalno, odgovorno i jednako prema svakom djetetu.

Mi koji smo u privatnom sektoru svakodnevno odgovaramo klijentima, zaposlenicima, tržištu, inspekcijama i državi. Odgovaramo za svoj rad, svoje račune, svoje postupke i svaku javno izgovorenu riječ koja može ugroziti naše poslovanje. Stoga smatramo legitimnim postaviti pitanje postoje li u javnom odgojno-obrazovnom sustavu jasni mehanizmi profesionalne i etičke odgovornosti kada zaposlenik autoritet koji proizlazi iz njegove profesije koristi za javno omalovažavanje osoba na temelju njihova obrazovanja, načina izražavanja ili političkih i svjetonazorskih stavova.

Ne tražimo povlašteni tretman niti zadiranje u pravo na osobno mišljenje. Tražimo jasan i obrazložen odgovor nadležnih institucija koje se financiraju javnim sredstvima svih građana Republike Hrvatske.

Pitanja na koja Ministarstvo mora odgovoriti

Zato javno pitamo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih:

• Može li Ministarstvo jamčiti roditeljima da će djeca i unuci branitelja u školi biti tretirani nepristrano, bez obzira na postrojbu kojoj su pripadali članovi njihove obitelji, njihova vjerska uvjerenja ili političke stavove roditelja?

• Smatra li Ministarstvo primjerenim da osoba koja radi s djecom poginule hrvatske branitelje opisuje prvenstveno kroz ideološke etikete, iako im hrvatski pravni poredak priznaje status branitelja?

• Smatra li Ministarstvo da objavljivanje sadržaja u kojem pas obavlja nuždu na hrvatski nacionalni simbol doprinosi ugledu odgojno-obrazovne profesije?

• Postoje li u hrvatskom školstvu ikakvi profesionalni i etički standardi koji vrijede i izvan zidova učionice kada zaposlenik obrazovnog sustava javno nastupa pod svojim stvarnim imenom i profesionalnim identitetom?

• Smatra li Ministarstvo da djelatnik škole smije javno činiti ono zbog čega bi učenik u školi bio upozoren, pedagoški obrađivan ili sankcioniran?

• Hoće li Ministarstvo pregledati javno dostupne objave Renate Kolombo i javno odgovoriti jesu li takvo ponašanje i način komunikacije spojivi s odgojno-obrazovnom odgovornošću?

Naši roditelji nisu ginuli za pravo jedne zaposlenice obrazovnog sustava da određuje njihovu vrijednost. Naši roditelji nisu branili Hrvatsku kako bi njihova djeca određivala tko smije govoriti, a tko mora šutjeti, ali nisu se branili ni zato da bi se desetljećima nakon rata njihove poginule suborce i njih javno svodilo na ideološke etikete, a njihovu djecu poučavalo da vrijede onoliko koliko imaju škole, zuba ili politički prihvatljivih obiteljskih uspomena.

Renata Kolombo ne mora poštovati naše političke stavove. Ne mora slušati glazbu koju slušamo, ne mora dijeliti naše viđenje povijesti, ali kao osoba kojoj je povjeren neposredan rad s djecom mora biti sposobna razlikovati argument od poniženja, kritiku od prezira te slobodu govora od osjećaja da joj diploma daje pravo javno gaziti po dostojanstvu drugih.

Možda smo mi samo djeca onih “pravih” i “nepravih” branitelja, možda nemamo dovoljno škola da bismo razumjeli sve nijanse njezine intelektualne superiornosti, ali znamo pročitati napisano. Znamo prepoznati omalovažavanje, znamo prepoznati razliku između argumenta i ismijavanja i, zamislite, ipak znamo postaviti jednostavno pitanje:

Je li Renata Kolombo osoba kojoj hrvatski obrazovni sustav želi povjeriti neposredan rad s djecom i unucima ljudi čiju žrtvu, obrazovanje, izgled, uvjerenja i obiteljsko nasljeđe u svojim javnim objavama omalovažava i izvrgava poruzi?

Od Ministarstva ne očekujemo ideološki odgovor. Očekujemo profesionalni. Očekujemo da institucije koje financiramo ipak odrade svoj posao.

S ljubavlju i poštovanjem,

Djeca “pravih” i “nepravih” hrvatskih branitelja

Autor: Hrvatski Kanal