JASENOVAC KAO INSTRUMENT SPECIJALNOG RATA: Od Rankovićevih laboratorija do Miloševićeve agresije

Povijest 20. stoljeća na prostorima jugoistočne Europe nije bila samo poprište vojnih sukoba, već i polje brutalnog psihološkog inženjeringa. Jedan od najdugovječnijih i najopasnijih konstrukata koji je proizašao iz tog procesa je sustavno građenje jasenovačkog mita. Ono što je započelo kao obavještajna operacija u mračnim hodnicima beogradskih službi sigurnosti, završilo je kao krvavo opravdanje za tenkovske pohode devedesetih godina. Razumijevanje ovog procesa ključno je za dešifriranje načina na koji se povijest koristila kao strateško oružje protiv hrvatske državotvornosti.

Arhitekti mita: Uloga Aleksandra Rankovića i Jefte Šašića

Temelji onoga što će kasnije postati službena dogma Jugoslavije postavljeni su neposredno nakon 1945. godine. Glavnu riječ u kreiranju narativa o Jasenovcu nisu imali povjesničari, već operativci represivnog aparata. Ključna figura bio je Aleksandar Ranković, šef svih sigurnosnih službi i čovjek koji je postavio temelje komunističke strahovlade. Uz njega, kao “kirurg” jasenovačke operacije, stajao je general-pukovnik Jefto Šašić, načelnik KOS-a (Kontraobavještajne službe).

Šašić i Ranković shvatili su da je Jasenovac idealna točka za uvođenje kolektivne krivnje hrvatskom narodu. Putem sustavnog napuhivanja broja žrtava, koji su bez ikakvih forenzičkih dokaza fiksirani na 700.000 ili više, stvoren je mit koji je služio kao “politički osigurač”. Svaki put kada bi se u Hrvatskoj pojavila težnja za većom autonomijom ili neovisnošću, Beograd bi aktivirao jasenovački narativ. Time bi se svaka hrvatska politička misao automatski stigmatizirala kao ustaška i genocidna.

Forenzička blokada i skrivanje komunističkih zločina

Profesor dr. sc. Josip Jurčević, koji je svoj znanstveni rad posvetio raskrinkavanju ovih procesa, ističe ključnu činjenicu: jugoslavenske vlasti nikada nisu dopustile sustavna i neovisna iskapanja u Jasenovcu. Razlog je bio jednostavan – rezultati bi srušili brižljivo građen mit. Kada su 1964. godine provedena prva ozbiljnija antropološka istraživanja na području logora, rezultati su bili toliko porazni za službenu propagandu da su hitno bunkerirani i proglašeni državnom tajnom.

Međutim, postojao je još jedan, dublji razlog za skrivanje istine. Kako je istaknuo predsjednik Franjo Tuđman, Jasenovac nije prestao postojati 1945. godine. U razdoblju od 1945. do 1948. godine, logor je nastavio raditi pod upravom komunističkih vlasti. Tamo su skončali brojni Hrvati, domobrani i civili, koji su preživjeli strahote Križnog puta samo da bi bili likvidirani na istom mjestu koje je propaganda proglasila isključivo “fašističkim stratištem”. Ta istina bila je najstrože čuvana tajna jer bi njezino otkrivanje srušilo cijelu konstrukciju o “moralnoj superiornosti” novog režima. Detaljna istraživanja o poslijeratnim jasenovačkim logorima danas jasno dokumentiraju taj prešućeni dio povijesti.

Put prema devedesetima: Memorandum SANU kao završni čin

Doktrina koju su Ranković i Šašić postavili šezdesetih, svoj je puni zamah dobila sredinom osamdesetih godina. Smrću Tita i slabljenjem savezne države, velikosrpski krugovi unutar Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) preuzeli su obavještajne podatke i pretočili ih u politički program. Memorandum SANU iz 1986. godine nije bio ništa drugo nego ideološka nadogradnja jasenovačkog mita.

Glavna teza Memoranduma bila je “ugroženost srpskog naroda” unutar Jugoslavije, a Jasenovac je korišten kao krunski dokaz o navodnoj genocidnosti Hrvata. Time je pripremljen teren za Slobodana Miloševića. Kada su devedesetih krenuli napadi na Hrvatsku, propaganda iz Beograda više nije morala izmišljati nove razloge. Jednostavno su “aktivirali” desetljećima taloženu mržnju i strah, uvjeravajući Srbe u Hrvatskoj da je uspostava demokratske Hrvatske zapravo povratak 1941. godine. General Aleksandar Vasiljević, kao tadašnji šef KOS-a, operativno je kroz akcije poput operacije Labrador provodio ono što su njegovi prethodnici iz šezdesetih godina teoretski pripremili.

Tuđmanovo rušenje monopola na istinu

Prekretnica se dogodila 1995. godine, kada je predsjednik Franjo Tuđman položio vijenac u Jasenovcu. Tim činom i pratećom izjavom, on je izbio glavni argument velikosrpske propagande. Priznajući sve žrtve, ali jasno ukazujući na komunistički teror koji se tamo događao nakon rata, Tuđman je poslao poruku da Hrvatska više neće biti talac lažne povijesti. Njegov povijesni govor u Jasenovcu ostaje zabilježen kao trenutak kad je s pozicije države prekinuta šutnja o prikrivenim stratištima.

Njegove riječi nisu bile usmjerene protiv pijeteta prema žrtvama, već protiv zloupotrebe tih žrtava u svrhu porobljavanja jednog naroda. Ističući da su u Jasenovcu ginuli i Hrvati pod komunističkom čizmom, on je srušio binarnu sliku koju su Ranković i njegovi nasljednici gradili pola stoljeća.

Zaključak: Povijest kao učiteljica istine

Znanstveni radovi profesora Josipa Jurčevića, poput knjige “Nastanak jasenovačkog mita”, danas stoje kao neoboriv dokaz o tome kako se jedna tragedija može pretvoriti u sredstvo specijalnog rata. Razbijanje tog mita nije bila revizija povijesti u negativnom smislu, već njezino oslobađanje od okova tajnih službi.

Danas je jasno da bez raskrinkavanja uloge UDBE i KOS-a u kreiranju jasenovačkog narativa, nije moguće u potpunosti razumjeti uzroke agresije na Hrvatsku 1991. godine. Samo puna i cjelovita istina, koja obuhvaća sve žrtve i sve krvnike, može biti temelj za trajni mir i prestanak manipulacija koje su predugo kočile hrvatski narod na putu prema slobodi.

Autor: Hrvatski Kanal