Kakvi su Srbi narod koji je iznjedrio i slavi monstruma Ratka Mladića

IZVOR: Vjekoslav Krsnik

Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića u Haagu i reakcija na njegovu smrt dobar je povod da se ukratko analizira sociopsihološka slika Srbije kao nacije i srpskog naroda koji jednog od svojih najvećih zločinaca osuđenog za genocid slavi kao velikog nacionalnog heroja. Prije toga potrebno je ukazati kako je jedan od vodećih srpskih intelektualaca, akademik i svojevrsni “otac nacije” Dobrica Ćosić, opisao jednu važnu karakteristiku srpskog naroda, kakvom se u civiliziranoj Europi javno ne diči nijedan drugi narod. To je laž kao simbol nacionalnog identiteta. O tom simbolu Dobrica Ćosić je napisao: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes.”

Politika laži, bizantinizma i mitologije

S takvom nacionalnom političkom filozofijom, uključujući prijevaru, krađu i državno nasilje kao sastavnice velikosrpstva, država Srbija uz široku podršku naroda funkcionira otkad je nakon čak 500 godina bila pod Osmanlijama. Srbija se nikada nije oslobodila bizantinizma kao svojeg povijesnog naslijeđa i ostala je “Srbija na Istoku”, kako je to još u 19. stoljeću opisao njihov socijalistički publicist Svetozar Marković. Od Beogradskog pašaluka, ratovima koje je na bojnom polju uglavnom gubila, ali je nakon njih diplomacijom laži uspjela četiri puta povećati svoj državni teritorij. Posljednji pokušaj, ali neuspješan, bio je nakon raspada komunističke Jugoslavije u kojoj su Srbi praktički vladali, pa su započeli četiri rata da bi stvorili Veliku Srbiju. Nijedan od tih ratova nisu dobili, tako da danas umjesto te Velike Srbije imaju, gubitkom Kosova, “Manju Srbiju”. Takozvana Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, ustanovljena na genocidu, ne pripada Republici Srbiji jer je sastavni dio međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.

Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića samo je dodatno aktualizirala položaj Srbije u civiliziranom svijetu, prije svega u Europi. Srbijanska diplomacija, koja nažalost ima potporu Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, nakon smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, i to za genocid, nalazi se pred velikim izazovom. Srbija kao država sa svojim institucijama i narod pod psihološkim patronatom Srpske pravoslavne crkve jednostavno u duhu svoje povijesne misije ne žele prihvatiti odgovornost, ne samo za politiku u kojoj je general Mladić počinio genocid, nego za sve ratove što ih je protiv drugih naroda u bivšoj Jugoslaviji pokrenula njihova politička elita. Jednostavno, ni srbijanska politika ni srbijanski narod ne žele prihvatiti golu činjenicu da na početku 21. stoljeća još uvijek žive u svojim mitovima, niti ih se žele osloboditi da bi se uključili u standarde zapadnoeuropske civilizacije.

Međunarodna osuda i definicija velikosrpske naravi

Iako je svojom diplomacijom laži Srbija uspijevala vući za nos međunarodnu zajednicu, ipak je u njoj bilo političara i znanstvenika koji su bez ustručavanja raskrinkali velikosrpsku mitologiju. Iako francusko savezništvo sa Srbijom potječe iz Prvog svjetskog rata, tadašnji francuski premijer Georges Clemenceau na mirovnoj konferenciji 1919. godine u Versaillesu izjavio je: “Srbi su se dovukli za repovima naših konja. Oni su strvinari savezničkih pobjeda.” Za razliku od socijalističkog predsjednika Francuske François Mitterranda, koji je demonstrativnim dolaskom u okupirano Sarajevo spriječio američko bombardiranje srpskih položaja oko grada, drugi francuski predsjednik Jacques Chirac, kao veliki prijatelj Hrvatske, izjavio je za ručkom na sastanku šefova vlada Europske unije u lipnju 1995. godine: “Srbi su narod bez zakona i vjere, to je narod razbojnika i terorista.” Koliko je ta srpska diplomacija laži bila učinkovita potvrdio je američki predsjednik George Bush, kojega su njegovi generali iz Ministarstva obrane pod utjecajem laži jugoslavenskih generala sprečavali da u ranoj fazi rata vojno intervenira protiv Srba u Bosni i Hercegovini tvrdnjom da bi za Amerikance mogla biti drugi Vijetnam.

Vjerojatno najbolju definiciju srpskog naroda u međunarodnim znanstvenim krugovima dao je njemački politolog, sveučilišni profesor Sigmund Neumann (1904. – 1962.), koji je nakon dolaska Hitlera na vlast emigrirao u Ameriku, gdje je predavao na najuglednijim američkim sveučilištima: Yale, Harvard, Columbia i drugim. On je o Srbima izrekao ovu ocjenu: “Povijest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem i lažima bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj su laž, prijevara, izdaja, osveta, ubojstva, zločini priznati kao normalno pravilo ponašanja. Tako su rasle srpske generacije i četništvo, kao istomišljenici generala Mihailovića, pa se može bez muke razjasniti ta politička banda.”

Slijepoće hrvatske politike i zanemarivanje nestalih

Sve te ocjene o pravoj naravi srpskog društva i velikosrpske politike srbijanske države daleko su od shvaćanja prave političke prirode i Srbije kao države i srpskog naroda kao društva u hrvatskoj politici, pa i u historiografiji jednostavno ne postoje na službenoj razini, ali čak ni u javnosti pod pritiskom okupiranih vodećih elektroničkih i tiskovnih medija. Hrvatska je po ocjeni Međunarodnog suda pravde protiv Srbije dobila rat koji je ona pokrenula, ali nakon tog rata opet ponavlja, pogotovo pod vladom Andreja Plenkovića i pod predsjednikom Zoranom Milanovićem, stare povijesne greške. Dok se Srbija naoružava ofenzivnim naoružanjem i dok se govori o prekrajanju granica i drugom poluvremenu, totalno je, najblaže rečeno, pogrešno sa Srbijom i njezinom Pupovčevom petom kolonom u Hrvatskoj razgovarati u rukavicama.

Koliko još treba proći vremena da službeni Zagreb shvati kako Srbiji nema mjesta u Europskoj uniji pod projektom tzv. Zapadnog Balkana sve dok, ne spominjući druge ozbiljne obveze, i zadnji nestali civil i branitelj iz Domovinskog rata ne bude pronađen. Premijer Andrej Plenković u povodu Međunarodnog dana nestalih osoba i Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu svojim poznatim muljanjem briselskog birokrata taj i te kako važni nacionalni humanitarni problem stavlja na društvenu mrežu 𝕏 umjesto da, pogotovo u sadašnjoj situaciji veličanja ratnog zločinca Ratka Mladića, digne na dostojanstvenu razinu konferencijom za novinstvo. U toj objavi premijer Plenković prosto rečeno laže hrvatskoj javnosti kad kaže da je “pitanje nestalih jedan od glavnih prioriteta Vlade od početka našeg mandata”. Ne spominjući druge činjenice, premijera Plenkovića treba podsjetiti da je uoči najavljenog službenog posjeta Beogradu 2020. godine, koji je zbog pandemije otkazan, u objavljenom programu razgovora s predsjednikom Aleksandrom Vučićem pitanje nestalih bilo ispušteno. I ono je ispušteno u odnosima sa Srbijom sve do danas.

Autor: Hrvatski Kanal