KRVAVA POLITIČKA TRGOVINA: Kako je institucionalni kukavičluk u Drnišu plaćen životom nevinog djeteta

Nezapamćena tragedija u Drnišu ponovno je ogolila do kosti sav jad, bijedu i potpunu trulež hrvatskog pravosudnog i političkog sustava. Dok god se zakoni u Republici Hrvatskoj primjenjuju selektivno, a represivni aparat svjesno paralizira pred strahom od dežurnih nevladinih udruga, Srpskog narodnog vijeća i dirigirane medijske hajke, hrvatske ulice i naša djeca nikada neće biti sigurni. Slučaj Kristijana Aleksića zorni je i stravični prikaz države koja kalkulira, važe i trguje tamo gdje bi morala biti bezkompromisna i brutalno učinkovita. Cijenu tog sustavnog kukavičluka, političkog oportunizma i bježanja od dužnosti ponovno su platili oni najranjiviji i potpuno nevini.

Kronologija zakazivanja sustava i prešućene crvene zastave

Kristijan Aleksić nije bio nikakva nepoznanica represivnom aparatu, niti je ova tragedija došla neočekivano, iz vedra neba. Riječ je o pojedincu s debelim dosjeom i teškom poviješću najbrutalnijeg nasilja. On je već odležao dugogodišnju zatvorsku kaznu za ubojstvo Marijane Sučević iz 1994. godine. Županijski sud je još u presudi iz 2002. godine jasno i nedvosmisleno ocrtao profil teškog psihopata, patološkog ubojice i obiteljskog nasilnika.

Tijekom tog prvog sudskog postupka, javnost je saznala ključne detalje o njegovu podrijetlu i motivima iz usta njegove vlastite obitelji. Njegova majka, Ljuba Aleksić, aktivno je pokušavala ublažiti krivnju i pred sudom je izjavila kako je njezin sin imao velikih problema u školi te da su ga druga djeca zlostavljala i maltretirala na nacionalnoj osnovi, zbog čega je navodno i prekinuo školovanje. Ta službena izjava njegove majke o maltretiranju zbog nacionalnosti izravno iz sudskog zapisnika potvrđuje ono što sustav danas pod svaku cijenu pokušava gurnuti pod tepih – činjenicu da je riječ o osobi srpske nacionalnosti (po ocu Nikaola Aleksić) prema kojoj su institucije kasnije postupale u rukavicama.

Posebno je suluda i povijesna činjenica da je to ubojstvo iz 1994. godine riješeno tek sedam godina kasnije, 2001. godine, i to nakon što ga je vlastita majka prijavila policiji – ali isključivo zbog obiteljskog nasilja i brutalnih prijetnji koje je njoj osobno upućivao. Kasnije je pred medijima hladnokrvno izjavila: “Da sam znala da će ga povezati s ubojstvom Marijane Sučević, nikad ga ne bih prijavila. Ne bih osam godina u kući skrivala ubojicu, makar mi bio sin”. Umjesto da nakon takvog stravičnog dosjea i majčinskog priznanja o skrivanju monstruma bude pod stalnim, rigoroznim i doživotnim policijskim nadzorom, državni aparat ga je olako pustio da slobodno šeta ulicama i vreba nove žrtve.

Nove optužnice i prijave za obiteljsko nasilje godinama su doslovno skupljale prašinu u ladicama Općinskog suda u Šibeniku, bez ijednog jedinog zakazanog ročišta ili sudske rasprave. Što je još skandaloznije, Aleksić je 2023. godine ponovno bio uhićen i prijavljen zbog ilegalnog posjedovanja teškog vatrenog oružja – konkretno, automatske puške i pripadajućeg streljiva. Policija je tada formalno odradila svoj dio posla, popisala oružje i predala predmet tromom pravosuđu, no adekvatna reakcija je ponovno potpuno izostala. Dokazani, naoružani ubojica i opasni povratnik ostavljen je na slobodi među građanima, unatoč desecima upaljenih crvenih alarma koji su vrištali na uzbunu.

Koalicijska matematika i strah od NGO mašinerije

Postavlja se ključno i nezaobilazno pitanje: zašto se godinama toliko skandalozno taktiziralo s uhićenjem, procesuiranjem i trajnim micanjem ovog dokazano opasnog pojedinca s ulica? Odgovor je mučan, ali kristalno jasan: leži u političkoj trgovini i potpunoj kapitulaciji državnih institucija pred agresivnim manjinskim i nevladinim sektorom koji drži poluge pritiska.

Budući da je riječ o pripadniku srpske nacionalne manjine, svako energično, preventivno i zakonom opravdano djelovanje represivnog aparata automatski bi pokrenulo dobro podmazanu i agresivnu mašineriju. Nevladine udruge (NGO), gdje glavnu riječ vode figure poput Vesne Teršelič iz Documente, u izravnoj simbiozi s Miloradom Pupovcem, SNV-om i strukturama koje podupire Ranko Britvić (VeDRA), odmah bi digle moralnu paniku u svim mainstream medijima. Preko televizijskih ekrana državu bi se istoga trena optuživalo za navodni “šovinizam”, “diskriminaciju”, “ugroženost” i “sustavni progon Srba”. Na takvu dobro uigranu matricu dežurno bi se nadovezao i službeni Beograd sa svojim zapaljivim izjavama i diplomatskim notama. Uplašeni Zagreb, u ime očuvanja trgovačke koalicijske matematike između HDZ-a i SDSS-a te stabilnosti vladajuće većine, radije je izabrao pasivnost, liniju manjeg otpora i guranje ovog eksplozivnog problema pod tepih. Ta prljava politička trgovina i kukavički strah od medijskog etiketiranja u svibnju 2026. godine izravno su i prestrašno plaćeni krvlju nevinog djeteta.

Četiri dana šutnje i sramotni PR na društvenim mrežama

Nakon što se nezapamćena tragedija dogodila i odnijela najvrjedniji život, javnost je svjedočila potpunom slomu i sramotnom odsustvu bilo kakve moralne ili političke odgovornosti. Resorni ministar pravosuđa Damir Habijan kukavički je šutio puna četiri dana nakon ubojstva, doslovno se skrivajući od javnosti, novinara i opravdanih pitanja o katastrofalnim, sustavnim propustima unutar svog vlastitog resora.

Tek kada je pritisak javnosti postao potpuno neizdrživ, a bijes građana počeo ugrožavati rejting stranke, ministar se konačno oglasio. No, umjesto podnošenja neopozive ostavke i duboke isprike narodu, on je pokrenuo jeftinu i bezobraznu PR ofenzivu na platformi 𝕏. Umjesto jasnog preuzimanja odgovornosti za slom sustava koji je naoružanom psihopatu dopustio slobodu kretanja, javnosti se servira političko kurčenje o “strožim zakonima”, “izvanrednim inspekcijama” i prebacivanju krivnje na apstraktne sudske procedure i birokraciju. Državni aparat, koji je ustavno stvoren i plaćen da štiti vlastite građane, pretvoren je u najobičniji poligon za političku trgovinu, čuvanje fotelja i krizni PR. Za to vrijeme, obitelji u Drnišu ostaju trajno i nepovratno zavijene u crno zbog kukavičluka onih koji su imali moć i dužnost reagirati, a izabrali su jeftini politički oportunizam.

Autor: Hrvatski Kanal