Srebrenica i bošnjačka poslušnost: kada istina postane zabranjena

Genocid počinjen u Srebrenici u srpnju 1995. godine ostaje najmračnija mrlja na povijesti ovih prostora, a danas, 11. srpnja 2026. godine, obilježavamo 31. godišnjicu tog nezapamćenog zločina. Činjenice su kristalno jasne i neoborive: radi se o sustavnom planiranom istrebljenju koje su provele snage Velike Srbije i Vojske Republike Srpske. Ipak, dok bošnjačko Sarajevo svakodnevno s nevjerojatnom lakoćom i bez trunke ljudskog srama sustavno “ustašizira” Hrvate i hrvatsku povijest, koristeći se jeftinim i povijesno netočnim konstrukcijama o takozvanom “UZP-u”, prema stvarnom agresoru i izvršitelju genocida – Srbiji – vlada duboka, gotovo mistična tišina. Ta šutnja nije plod slučaja niti političkog previda, već brutalna i nepobitna potvrda da Sarajevo odavno nije centar samostalne, suverene politike, već jadni servisni aparat i puki izvođač radova stranih geopolitičkih interesa koji gaze preko grobova vlastitih žrtava kako bi osigurali mir u svojim kancelarijama i sačuvali pozicije svojih mentora.

VIDEO:

Geopolitička vazalnost i turski kontrolori

Sarajevo je postalo puki vazal Ankare, a svaki potez bošnjačkih lidera diktiran je iz ureda Recepa Tayyipa Erdogana. U toj jednadžbi, Srbija nije neprijatelj, niti počinitelj genocida kojeg treba pozivati na odgovornost, već nezaobilazan partner u turskim projektima. Kada Beograd i Ankara sjednu za stol dogovarati autoceste i energetske koridore, iz Sarajeva dolazi nalog za šutnju o zločinima. To je vrhunska izdaja žrtava. Bošnjački lideri su postali obični čuvari turskih poslovnih interesa, pretvarajući srebrenički genocid u monetu za potkusurivanje kako ne bi ugrozili aranžmane svojih mentora. Njihova šutnja prema Beogradu nije diplomacija – to je najobičniji kukavičluk i sluganstvo koje duboko vrijeđa svaku obitelj koja je izgubila svoje najmilije u tom strašnom ratu, dokazujući da im je strana investicija važnija od nacionalnog dostojanstva.

Ustašizacija Hrvata kao dimna zavjesa

Da bi se sakrila činjenica da su postali servisni aparat tuđih interesa, sarajevska mašinerija se okreće dobro provjerenoj taktici: permanentnom napadu na Hrvate. Svaki put kada se nađe u poziciji da treba progovoriti o suštinskim problemima, sarajevska elita poseže za konstruiranjem narativa o udruženom zločinačkom pothvatu. To nije briga za istinu, već prljava dimna zavjesa. Napadanje Hrvata služi za mobilizaciju vlastitog biračkog tijela i skretanje pažnje s činjenice da ti isti političari mirno sjede s onima koji su planirali i proveli genocid, dokle god to odgovara turskim investicijskim ciklusima. Oni su spremni na svaku podlost samo da bi prikrili svoju potpunu političku nevažnost na međunarodnoj sceni i činjenicu da su u potpunosti podređeni volji stranih centara moći.

Izdaja koja ne zastarijeva

Ono što ovu situaciju čini posebno malignom jest potpuni gubitak političkog kompasa. Sarajevo više nije subjekt, ono je objekt – poligon na kojem se prelamaju tuđi interesi dok se vlastita povijest gazi u blato. Srebrenička žrtva, koja je trebala biti temelj moralne vertikale, postala je oruđe kojim se trguje u sjeni tursko-srpskog prijateljstva. Kada se povijesni pijetet zamijeni ekonomskim pragmatizmom, tada se gubi pravo na državu, pravo na suverenitet i na kraju, pravo na istinu. Sarajevo je svjesno odabralo biti servisna stanica za tuđe projekte, prodajući dignitet vlastitih žrtava za sitne političke bodove i mrvice s tuđeg stola, pritom duboko prezirući svakog onog tko se usudi postaviti pitanje njihove stvarne odgovornosti.

Sarajevske elite su izdale sve što su mogle – od vlastitog naroda, preko sjećanja na nevine žrtve, pa do osnovnih principa ljudske civilizacije. Oni nisu samo nesposobni, oni su moralni bankroti koji su u potpunosti kapitulirali pred tuđim gazdama. Povijest neće pamtiti njihove investicijske projekte, pamtit će ih kao one koji su vlastitu tragediju pretvorili u valutni tečaj za opstanak na vlasti, prodajući budućnost svoje djece za mrvice sa stola onih koji su im tu budućnost pokušali uništiti.

Ovo je izdaja koja ne zastarijeva, već ostaje trajni ožiljak na savjesti onih koji su se usudili trgovati krvlju vlastitog naroda radi prolaznih interesa i osobnog profita. Njihova povijesna odgovornost je nemjerljiva, a njihov pad je neizbježan jer narod koji zaboravlja vlastite žrtve radi tuđeg profita ne zaslužuje ništa drugo osim povijesnog zaborava koji ih čeka.

Autor: Hrvatski Kanal